28. 2. 2016.

Ja se i dalje pitam da li sve radim kako treba...


U konstantnom sam zapitkivanju sebe mesecima unazad. Pitam se da li sam u tom trenutku stvarno bila spremna za majčinstvo. Pitam se da li bih u nekom drugom trenutku bila drugačija mama. I da li bih možda znala bolje. 

Znate, ona sada zna da kaže ne i zna da maše kada neko odlazi. Ona sada razume kada joj se nešto zabrani. Ona sada voli svoje bake i deke, raduje im se. Ona sada zavodi osmehom i redom zaljubljuje ljude u sebe, kao da je na nekoj specijalnoj misiji. Ona sada zna da se mazi. Zna da je kod mame i tate najsigurnija. Zna da uzme jabuku iz korpe sa voćem i neumorno je gricka... jer je sada velika. Ona je sada još veći univerzum od onog u koji nas je uvalila svojim dolaskom na svet. 

Ona ima smisao za humor i dobro zna da skine poklopac od daljinskog i stavi bateriju u usta. Ili dve. Kako kad. Ona zna da jede omlet prstićima, zna gde je oko i gde je nos. 

Toliko je toga naučila, toliko ćoškova ovog sveta savladala i sa neuništivom upornošću im se vraća, iako zna da ne sme. Ona zna da ne sme. A ja se i dalje pitam da li sve radim kako treba.

I uvek dođem do istog zaključka - dokle god sam sigurna da dajem sve od sebe u svakom trenutku da mom detetu pružim sigurnost i utočište, odgovor će uvek će biti isti - tu sam gde treba da budem i nas dve smo savršen duo.

Nekad se umorim i ne dajem sve od sebe, nekad bauljam danom i jedva čekam da prođe, nekad se neumorno šetam sa njom da ne bih morala da ostanem sama, nekad želim da potonem u posao, nekad želim samo sat vremena mira...

I znate šta? Svakog dana sam zahvalna što se još uvek pitam i što još uvek imam loše dane. Zahvalim se jer nisam izgubila sebe. Zahvalim se jer znam da će time što se pitam i što ne odustajem od odgovora moje dete uvek dobiti najbolju verziju mene. Zahvalim se jer ću imati nečemu da je naučim.

Vaša Milica



Нема коментара:

Постави коментар

Budite slobodni da u komentaru napišete svoje mišljenje ili iskustvo ☺