4. 4. 2015.

Retrospektiva jedne hospitalizacije - 4 faze koje sam prošla


Ne znam da li bih ikada zaista napisala ovaj tekst da nije povezan sa trudnoćom i skorim porođajem koji očekujem. Već nekoliko dana zapravo vagam u glavi da li da pišem o ovoj temi ili ne i preispitujem šta je to što me tera da pišem o tome. Da li će ovakav tekst zaista pomoći drugim trudnicama i mamama kada nalete na njega pretražujući internet za pomoć (kao što sam ja danima radila)? 

Prelistavajući internet pokušavala sam da pronađem što više tekstova na temu trudnoće i idiopatske trombocitopenije od koje bolujem već godinama. Nisam pronašla ništa. Makar ne ništa značajno pisano iz iskustva mama ili trudnica koje su doživele isto. Ima ih, ali samo onih koje su se u trudnoći susrele sa blagim padom trombocita i izgurale trunoće bez većih problema. Tekst sa mojim iskustvom trombocitopenije ostavljam za kasnije, kada za desetak dana moja beba dođe na svet, odsedimo još neko vreme u bolnici da se uverimo da je sve u redu i dođemo svojoj kući... odmorimo nekoliko dana/nedelja pa sednemo za računar da saberemo naše utiske o ovoj stvari koju smo zajedno ovde pregurale. ♥

Moja hospitalizacija je zaokružena na punih mesec dana. Sada, gledajući sa distance, to vreme mogu da podelim na četiri faze: fazu panike, fazu tuge, fazu prilagođavanja i fazu mirenja sa sudbinom. Da, posle 4 nedelje sam se najzad pomirila sa sudbinom da ću ovde ostati sve do porođaja. To mi je omiljena faza. Ali o tom potom.

Došli smo u Beograd da kupimo kolica za našu bebu. O kako smo ih samo izabrali i kako smo bili ponosni na sistem kojim smo došli do najboljeg u ponudi. Da zadovoljimo tehničku aždaju u njemu ali i ovu estetsku koja živi u meni. Da, baš su nam dobra kolica. Popili smo prvu jutarnju nakon te kupovine i čekali rezultate sa redovne kontrole na Kliničkom. Neki dani krenu dobro i tako se i završe. A neki krenu dobro i podsete vas kako nikada ništa ne možete da predvidite i da svaki plan možete obesiti mački o rep. Tako je i bilo.

Rezultati nikad lošiji. On žut a ja bela. Hitan uput za hospitaliaciju. Tada počinje prva faza, ona panična... Sve i da sam došla poptuno pripremljena na to da ostanem na odelenju, to bi bio stres. Jeste stres i uvek će biti stres. A došla sam vrlo nepripremljena za tako nešto... Verovala sam da ću pozitivnim razmišljanjem uspeti da rezultate držim u ravnoteži. Ipak, neke sile su jače od nas samih ☺ 

Svaka nova institucija kojoj treba da pristupim u meni izaziva blagi osećaj nesigurnosti. Ulaziš u sistem koji je već naučen da funkcioniše i bez tebe a treba na brzaka da mu se prilagodiš. Počevši od toga da treba da pogodiš na koja vrata treba da uđeš, pa preko toga da ti bez ikakvog objašnjenja kažu "Idite u garderobu da se presvučete!" kao da živim tu, pa preko toga da te primaju na odelenje u trenutku najveće gužve i kada zaista nemaju vremena da te pitaju kako se osećaš i da li si emotivno raspadnuta i da li mogu nekako da ti pomognu - tada samo gledaju da te smeste u krevet, završe analize i pobrinu se da na vreme sve bude gotovo (to sada vidim, tada sam samo videla kako je bolnica grozna i osoblje nikakvo). A ti se osećaš kao krpa. Izbezumljenog pogleda, naduvenih očiju, potpuno zbunjene glave i  osećaja nenormalnog straha u grudima - ideš gde ti kažu ali ne znaš gde se nalaziš. 
To traje danima. Za to vreme, što mi je sada sasvim logično a tada sam mrzela svaki trenutak u kojem nisam znala ništa,  ne dobijaš nikakve informacije. I misliš kako su zaboga tako bezosećajni i ne vide da ti trebaju te informacije i da ti očajnički treba da ti kažu da će sve biti u redu. Iz ovog ugla, posmatrajući kako se ophode i prema drugim svežim pacijentkinjama, sasvim mi je normalno da ti ne mogu reći ništa tog dana kada si stigao. Ni sutradan, ni dan posle toga. Jer, nemaju šta da ti kažu. Ni oni ne znaju kako će se stvari odvijati i zašto da ti kažu dobro ili loše kada prosto nemaju potporu ni za jedno ni za drugo? 
Panika. Srce lupa. Pogled se sužava. I ne vidiš ništa osim bolničkog kreveta, slomljenog srca i svoje kuće koja ti je sada daleko. Zaboraviš i zašto si tu a to nije zato što si savršeno zdrav - TO zaboravljaš. Zaboravljaš da u stomaku imaš jedan mali život koji zavisi od tebe. Zaboravljaš da nisi sam u svemu tome, da se svim tvojim ljudima srce steglo i da ih je sve redom zabolelo koliko i tebe. Zaboravljaš da on treba da vozi nazad kući, sam. I žut.

Onda malo prohodaš... Shvatiš da treba da pitaš šta te zanima ali i dalje ne znaš kako. Sada, dobijaš informacije ali ne znaš šta ćeš sa njima... Ujutru ti izvade krv a ti celog dana provedeš razmišljajući kakvi će rezultati biti i da li će te pustiti kući. Faza tugovanja. Dočekaš vreme kada upecaš situaciju da pitaš sestru kakve su analize, ona ti tužno kaže da nisu baš najsjajnije. Zahvališ se, okreneš, legneš i ćutiš. Ne plačeš ti, to plače nešto u tebi. Ako imaš sreće da glavna sestra ima dovoljno volje, saosećanja i razumevanja da ti posveti vreme svaki put kada je zamoliš da ti kaže šta se dešava...onda će svaki taj loš dan mnogo bolje proći. Večno sam sestra Radi zahvalna na tome ♥ Moja faza tuge prošla je u čekanju loših rezultata, plakanju i ranim uspavljivanjem da dan što kraće traje. Ali, prošla je...

U fazi prilagođavanja sam shvatila kako stvari funkcionišu, naterala sebe da jedem mnogo voća i pijem zdrave sokove. Naterala sebe da mi bude jasno da sam tu jer tu moram da budem. Da je tako bezbedno za nju i za mene. Da smo sigurnije tu. Da ne postoji način da nam pomognu ako se vratimo kući. Da je rizik ako izađem i samo na ulicu a da nisam pod njihovim nadzorom. Plakala sam samo ponedeljkom i četvrtkom kada je bilo onog minimalnog tračka nade da će me pustiti kući, jer tada stižu rezultati. Nisu me pustili kući. A ja sam prestala da plačem.

Faza mirenja sa sudbinom se desila onda kada sam saznala da imamo plan porođaja. Taj dan smo slavili svi. To nam je bila vest nedelje, to je bio točak koji nas je sve ponovo pokrenuo! To je bila prekretnica koja nas od tada samo gura napred! Sada znamo koliko je blizu, znamo da će nam naše čudo doći na svet najbezbednijim putem i znamo da ćemo postati roditelji jako brzo. Više ne razmišljam o kući... iako me još mnogo čeka da joj se vratim. Sada ne bih volela da me puste odavde jer se ne bih osećala sigurno van ove zgrade. Sada razmišljam samo o tome koliko sam srećna što me početkom marta nisu vratili kući sa lošim rezultatima. I o tome kako li ona izgleda...kakva li će doći na svet, da li će zavoleti cveće i kuvanje...kako li će izgledati na svom venčanju ♥


Pronaći prijatelja na ovakvom mestu je najneverovatnija stvar koja se može desiti... Ona je danas otišla kući sa svojom malom Mašom ♥ 
Pronaći smeh u svakom danu, obradovati se svakom novom udobnom položaju koji sebi priuštiš, pustiti u sobu svež vazduh zajedno sa prvim jutarnjim suncem, uživati u svežem cveću koje ti donesu... pronaći radost iako ti je dan grozan jer si tu gde jesi (a uglavnom je baš takav).

Isključi se na sve one preplašene priče histeričnih žena koje sede i šire svoju paniku, a misle da samo neobavezno ćaskaju. Pronađi najveseliju i drži se nje - ona će ti ublažiti svaki pad. I osami se kada misliš da će ti to prijati... 

Milica


10 коментара:

  1. Milice, ne znam sta bih ti rekla jer sam plakala uz svaki tvoj tekst. Sve ce proci, ne mogu da zamislim koliko je tesko ali mogu da ti kazem da vredi svake sekunde svega sto si prezivela. A to ces tek saznati kad joj budes bila mama svakog dana, svake noci, svakog trena. Kad srce hoce da iskoci koliko volis. Svakog dana jednu recenicu ponavljam 'Boze, koliko vas volim'. Srecno draga, od sveg srca ti zelim da dani brzo prolaze i da uskoro drzis svoje cedo u rukama.

    ОдговориИзбриши
  2. Samo hrabro...sve će brzo proći, nećeš se ni setiti šta te je mučilo pre porođaja, samo će te ovaj tekst kroz koju godinu podsetiti. Na kraju ipak ostaju samo one lepe stvari, a najlepša samo što vam se nije desila :)

    ОдговориИзбриши
  3. Letele su mi suze od prvog reda. Mnogo srece i snage, jos malo i pocinje najlepsi period. Da nisi mogla da izdrzis i podnese sve ovo, ne bi se tebi ni desilo. Samo guraj napred!

    ОдговориИзбриши
  4. Milice,hrabro..samo hrabro...Ponavljaj u sebi-i sjutra je novi dan..i sve će proći...i sve se može i mora izdržati i pregurati..Jer si mama....jer jedno malo biće potpuno zavisi od tebe..I trebaš joj..Trebaš joj-jaka,i hrabra i izdržljiva..i nasmijana...Šaljem ti svu pozitivnu energiju koju mogu da zamislim.

    ОдговориИзбриши
  5. Biće to dobro :) Meni je drago što su oni brzo reagovali i poslali te na pravo mesto i čak i lepše u odnosu na mesto gde je moja sestra poslata i provodila periodično vreme tamo. Drago mi je i što si tamo, da ne moraš da ideš kući jer nema mesta, pa su kao "bolji" rezultati, pa da moraš na svaka tri dana da se vraćaš, isto toliko odležiš, pa opet kući i opet tri-četiri dana nazad. Ma koliki prevaljen put bio, to je naporno. Ovako si tamo i brinu o tebi. E, sad osoblje... Bilo bi lepo od njih, i na početku posebno, da kažu ako ne znaju, da ne znaju i to je čini mi se bolje nego ćutnja, bolje iskreno, nego ćutnja ili pak drskost, što sam ja u više navrata doživela od osoblja do samih lekara. Bitno je da ipak ima dobre duše i vesele duše i da si ih našla i da je porođaj blizu i da će sve biti u redu :)

    ОдговориИзбриши
  6. Rekoh ja da si ti majka lavica,majka borac MAJKA,carice <3

    ОдговориИзбриши
  7. Dragan Milice, I sama sam prosla kroz slicnu situaciju s tom razlikom sto je kod mene zdravstveno sve bilo u najboljem redu s tim sto se nasoj gdjici nije izlazilo napolje pa su se tih par sati ,na koliko sam zadrzana ,pretvorili u 7 Dana lezanja na patologiji I jos 3 u porodilistu. Za tih 7 Dana lezanja u 6krevetnoj I jos tri u trokrevetnoj upoznala sam divne mame, s mnogima sam jos u kontaktu, a sa nekima sam postala prijatelj, bar jednom godisnje se dogovaramo da se nasi copori skupe. Moje bolnicke dane pamtim kao sluzenje malog vojnog roka, budjenja u 5 I gasenje svetla u 21, kretanje ograniceno na hodnik,poseta u radno vreme, pa se s najmilijima vidjas na 10 minuta krisom kad krenes po novine ili kafemat koji je van tvog "garnizona".Vizita ti dodje kao inspekcija staresinstva, nadas se da ce ti i danas uraditi UZ i da ce ga uraditi bas onaj Dr koga bije glas na odeljenju da je precizan i da nece omasiti tezinu bebe za kg.Znas da se posle toga sluzi rucak I vec si vise od pola izgurao.Bilo nas je od 17-40god I u 20. I u 40.nedelji trudnoce, jedna po jedna je odlazila na 3. sprat (porodiliste) , a mi ostali cekali da nas obidju nakon svega i kazu neku ohrabrujucu rec kako je sve sto nas ceka macji kasalj.Znale smo koja je babica najbolja,koja je "sifra" za epidural,koji Dr je dezuran u sali koji dan.Kad se sve zavrsilo srecno, I sama silazila do stare sobe ne bi li ih ubedila da stvarno nije sve tako kao sto su citale po raznim forumima, a bilo je I drugorotki koje su bile uplasenije od nas "gustera".Onda bih se vracala na treci gde su me cekala moja dva saborca u sobi koja je pucala od smeha toliko da su nas opominjali.Na stranu sreca koju smo osecale zbog nasih pupoljaka, ali ne secam se kad sam se tako smejala u zivotu.Draga Milice,histerika je bilo i bice. I onih koji zanokticu zalece pa o tome spevaju ep,valjda vole da misle da ih to cini vecim mamama .Misli o tome kako ce uskoro doci najsrecniji do sad dan u tvom zivotu kad sa zamotuljkom krenes kuci I kako te ceka pocetak najlpeseg perioda u zivotu.Drzimo ti palceve!

    ОдговориИзбриши
  8. Drage moje dame,

    beskrajno vam hvala na komentarima, rečima podrške i načina na koji prihvatate moje pisanje. Već sam negde napisala da nisam verovala da ću izazvati takvu reakciju...više sam se plašila da budem neshvaćena, ali drago mi je da to nije tako. Trebalo mi je vremena da saberem utiske, vaše komentare i sve što sam poslednjih dana saznala o svom porođaju - sada vam kažem da sam napravila rez i krenula ispočetka. Sve što je bilo ostaje iza nas, i sada imamo novu energiju koja nas nosi. Strah je tu, ne mrda. Ali, je negde i potreban da nas ojača i natera nas da idemo napred. Još jednom, hvala vam od srca što ste tu <3

    ОдговориИзбриши
  9. Ja cu samo da pokusam osmeh da ti izmamim... Moja prednost je bila ta sto sam mogla da psujem a da me niko ne razume... I hrana im je bila vrh pa sam produzila boravak za jos jedan dan. Napisi jos koji tekst, jer brzina zaborava od 14- og je neverovatna ;) Na smotri smo do tada!!! Ljubac

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Sneki, mislim da bi ti svaka žena pozavidela na tom psovanju, posebno poslednjih dana :D Za hranu ne sumnjam i molim te da je više ne pominjemo dok se ne dočepam svoje kuhinje :D Već spremam sledeći, potpuno prolećni tekst, a za njim i još jedan - pokriće valjda celu nedelju iščekivanja :) Nakon toga, malena će birati teme koje želi da zabeležimo :) Ljubim!

      Избриши

Budite slobodni da u komentaru napišete svoje mišljenje ili iskustvo ☺